Hrabrost istine

Preveo: Zlatko Wurzberg

Hrabrost istine čini diptih s Vladanjem sobom i drugima i nastavak je Foucaultovih razmišljanja o antičkoj filozofiji i istraživanja o djelovanju općenito, a posebno o djelatnosti filozofa. Hrabrost istine. Predavanja na Collège de France (veljača i ožujak 1984.), izravni su produžetak i zaključak serije izlaganja na temu parezije, oko koje su organizirana posljednja Foucaultova istraživanja, o kojoj je počeo raspravljati u tečaju Hermeneutika subjekta (1981). Preko igre između stoicizma i kinizma, između intelektualca i razlike, čitatelj je, kao i uvijek s Foucaultovim djelima, potaknut na razmišljanje i rekontekstualizaciju kako bi uvidio što u njegovo doba priječi događanje promjene, to jest, što sprečava protočnost vlasti. U Hrabrosti istine, u posljednjem pokušaju Michela Foucaulta da u antici pronađe mogućnosti normi bez normativnih mehanizama, on se opet pokazuje kao mislilac koji uvijek nastoji potkopavati učvršćivanje vlasti i omogućiti njenu fluidnost.

Francuski filozof, psiholog i politički teoretičar Michel Foucault (1926-1984). Predavao na mnogim sveučilištima (od 1970. na College de France). Filozofski je promišljao porijeklo teorija i praksa znanosti o čovjeku. Polazio je od pojma diskursa kao skupa tvrdnja, praksa, kvalifikacijskih shema i predmeta analize koji, iako nespojivi i kontradiktorni, dijele sklop diskurzivnih pravila koja njima upravljaju. Suprotstavljao se mišljenju koje je polazilo od shvaćanja razvoja povijesti civilizacije kao neprekinute povijesti napretka kojim upravlja sve veća racionalnost i smatra kako su, naprotiv, na razvoj čovječanstva presudno utjecali diskontinuitet, prekid i slučajnost te ono arbitrarno i neracionalno. U filozofsku analizu uveo je pojam vlasti i doveo ga u odnos sa znanošću o čovjeku, čime je iznio izvornu teoriju sustava (države).