Zovite me Esteban

Kroz devetnaest priča ove nagrađene zbirke (nagrada „Edo Budiša“ za najbolju zbirku kratkih priča na području s kojeg nije potreban prijevod na hrvatski jezik, 2016.) pratimo emocionalni put junakinje od nepouzdanih sjećanja na rano preminulu majku, preko djetinjstva s ocem alkoholičarem kojeg nikad nema, baka i djedova koji se lagano rasipaju i umiru pred njenim očima, zemlje koja se raspada, svijeta koji se mijenja, pa sve do otkrivanja seksualnosti i briga koje donosi egzistencija.

Motiv majke kao da se provlači kroz sve njih poput sveprisutnog spiritus movensa i nenametljivo nas provodi kroz emocionalni život junakinje, upoznajući nas pritom s predratnim, ratnim i poratnim Sarajevom, „rajom“, miješanim brakovima, Šidom kao mjestom izbjeglištva, hospitalizacijom u psihijatrijskoj bolnici – s Erosom i Tanatosom.

Zbirka Lejle Kalamujić autentično je svjedočanstvo o sudbini obitelji čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku.