Kap veselja

Miran se nakon rata vratio u grad onoga dana kada je, nakon zemljotresa i velike poplave, minuo zvuk zubarske bušilice. Pokušat će živjeti mirno, u oronuloj zgradi, sa živopisnim susjedima i uspomenama, započet će ljubavnu vezu s Verenom, bivšom ženom Kralja Banana koji je uz, recimo Hondu, anđela u kožnoj jakni, samo dio moćne i neobične galerije likova romana “Kap veselja” Selvedina Avdića.

Miranovo pripovijedanje smjenjivat će se sa sveznajućim pripovijedanjem šefa sale hotela Metalurg u gradu “kolijevci proletarijata”, a ispričana bit će priča o… teško je reći čemu sve. No, o mraku svakako, o otvorenim vratima podzemnog svijeta koji je prokuljao u ljude, o zlu koje raste i dolazi, o padu i sumraku civilizacije, o tjeskobi i paranoji, o onome od čega kao od nekog apokaliptičnog ili tamnog futura općenito, strepimo.

U ovoj se knjizi susreću ontološka i psihološka pomutnja i rafinirana estetika Davida Lyncha s osobnom memorijom i nešto nostalgije za progresom i optimizmom socijalističkog razdoblja, koji je kao i sve drugo nastao na nesolidnim temeljima, na “klupku zmija”, kako to kaže inženjer rudarstva Arhitektu u romanu. “Kap veselja” je klupko značenja i simbola, vrh večeri i pjesma za fajrunt.
Selvedin Avdić je opet napisao roman koji nadilazi horizonte iščekivanja, granice žanrova i, sasvim sigurno, koji će nadići i granice jezika na kojemu je napisan.
— Kruno Lokotar