Roman o nevidljivoj slobodi mlade Njemice, pripadnice nove izgubljene generacije prekarnih radnika

Friederike Gösweiner: Otužna sloboda

Prijevod s njemačkoga: Andy Jelčić         

Sandorf, 124 stranice, cijena: 95 kn, 2018.

Fotografija: © Thomas Larcher


                                      

Friederike Gösweiner austrijska je književnica koju smo imali priliku ugostiti 2018. godine na sajmu Sanjam knjige u Istri. Njezin roman prvijenac Otužna sloboda dobitnik je nagrade Österreichischer Buchpreis u kategoriji debitanata za 2016. godinu, a do nas je stigao u izdanju Sandorfa i prijevodu Andyja Jeličića.

Radnja ispričana u devet, možda i simboličnih devet poglavlja može se prepričati u par rečenica. Međutim, težina romana nije u događajima unutar njega, već u njegovoj sumornoj atmosferi koju Friederike Gösweiner donosi bez patetike i suvišnih zadržavanja. Od prvih stranica pratimo raspad dugogodišnje veze, preseljenje u veliki grad, neuspješnu potragu za poslom koja se odražava na zdravstveno stanje.

U romanu trideseta godina stereotipno označava granicu, premda nevidljivu, nakon koje se stvari okreću u drugom smjeru. Do tridesete je dozvoljeno traženje posla, ljubavi, smisla, a nakon tridesete igra dobiva nova pravila jer se podrazumijeva da je onaj koji traži ostvaren. Preko Hannah autorica opisuje generacije koje su locirane na naprednom Zapadu, ali kojima to ništa ne znači, generacije u čijim životima odjekuje Darwinova „survival of the fittest“ jer za radno mjesto za koje su obrazovani treba imati više sreće, nego pameti, generacije koje su osuđene na kompromis ako se kompromisom može nazvati konobarenje za preživljavanje visokoj stručnoj spremi unatoč. Iako se priča događa prvenstveno u Berlinu pa je prema tome njemačka, ona je zapravo i hrvatska. Priča je univerzalna koliko i stereotip o tridesetoj kao granici.

Osim poznatih problema i na ovim prostorima, najveću pažnju zaokuplja rezignacija glavnog lika, njezino truljenje kojeg kao da i nije svjesna, ali se ono manifestira na njezino psihičko i fizičko zdravlje. Rezignacija je konstanta u romanu. Čak i nakon što Hannah ošiša svoju dugu kosu, nakon čega čitatelj može očekivati nekakav optimističan zaokret u radnji jer kraćenje kose simbolično predstavlja i novi početak, ništa bitno se ne mijenja na bolje. Dapače, Hannah umjesto novinarkom, postaje konobaricom. Nespretno se hvatajući i za najmanji znak nade koji se u romanu pojavljuje u obliku četrdesetosmogodišnjeg oženjenog muškarca, Hannah, suprotno možebitnim čitateljskim očekivanjima, ne doživljava holivudski „happy end“, već se situacija samo pogoršava. Autorica prikazuje i ulogu moderne tehnologije u životu mladih ljudi, tehnologije koja održava prijateljstvo između Hannah i Miriam, prijateljstvo koje je jedna od rijetkih svijetlih točki u romanu. No, prisutnost tehnologije onemogućava i novi ljubavni početak.

Ne odskačući mnogo od tona na početku, autorica ne daje priči konkretan ili pak deus ex machina kraj kojem se čitatelj možda nada. No, takav kraj najbolje i pristaje ovakvoj knjizi jer: „Kakav je rezultat jednadžbe sastavljene od samih nepoznanica?