O gluposti

Riječi koje je Musil izgovarao na predavanju što ga je u više navrata i na raznim mjestima držao u Beču, 1937. godine, neposredno prije nacističke okupacije Austrije, imaju tu rijetku osobinu da ne mogu izgorjeti. Bace ih na lomaču, a one – i dalje govore. Obične riječi povezane u jednostavne rečenice s minimumom stilskih figura, usporedive tek sa Sokratovima, izgovorenima na atenskome sudu, ili s onima iz čuvenoga Zolina istupa „Optužujem“. Dok ih je izgovarao, za Musilom se pušila ogromna lomača na berlinskom Bebelplatzu, na kojemu je Hitlerov režim već spalio sve njegove knjige, zajedno s djelima drugih nepodobnih autora. Zato je pisac izumio te „riječi koje ne gore“ i poredao ih u - po građi krhku – a ipak vatrostalnu metonimiju, nazvanu predavanjem „O gluposti“.

Musilov je glavni predmet zanimanja mišljenje; književni su mu alati introspektivna analiza, iznenadna konverzija, filozofska parabola i vrlo izoštrena ironija kojom čovjeka svodi na „kvintesencu prašine“, na zrnce, ali je to „zrnce“, ipak, „remek-djelo“ koje je u sretnim trenucima u stanju obasjati cijeli svijet svojim neprispodobivim humorizmom.


Robert Musil (1980 – 1942) za života je bio uglavnom nepoznat izvan njemačkoga književnoga kruga, a danas ga, općenito, smatramo jednim od nekolicine najvažnijih svjetskih pisaca 20. stoljeća. Osobito je njegov nikada dovršeni životni roman „Čovjek bez osobina“ (1930-1932) zaslužio naziv remek-djela. Taj sjaj tek naknadno prepoznate genijalnosti iz desetljeća u desetljeće sve više zaodijeva i ostale njegove radove: od mladenačkoga romana „Pomutnje gojenca Törlessa“ (1906), preko drame „Zanesenjaci“ (1921), zbirke priča „Tri žene“ (1924) i brojnih eseja pa sve do knjige „Posmrtni zapisi živoga pisca“ (1936).



madraci cvijeće fake watches replica watches uk replica watches repliki zegarków replica watches uk calculator vrijeme replica watches rolex replica