Polifonijska „pripovijest“ uspomena jednog otoka, jednu zemlje i njezinih naroda

Antonis Georgiu: Album priča                                            

Prijevod s grčkog: Mina Radulović   

Nagrada EU za književnost

Fotografija: Stelios Kaliniku

Sandorf, 275 stranica, cijena: 135 kn, 2019.


Po traumatičnosti svoje recentne povijesti, kao i po neizvjesnosti svoje sadašnjosti, daleki Cipar zapravo neobično nalikuje našim prostorima. Za ovaj otok u dubokom Sredozemlju, iznimno bogat kako prirodnim ljepotama tako i raznolikom kulturnom baštinom, u proteklih se pola stoljeća u globalnim okvirima vjerojatno najčešće čulo u kontekstu međuetničkog nasilja i segregacije. Ako je za utjehu, međutim, čini se da odjeci kontinuirane krize i društvene traume koja se vječito obnavlja u književnosti nerijetko dovode do iznimnih ostvarenja. To može ilustrirati i naša književna produkcija, a, ukoliko je suditi po Albumu priča Antonisa Georgiua, i ona ciparska.  

U Albumu priča Georgiu (rođen 1969) polazi od jedne obiteljske storije – konkretno, od tragične ali i banalne epizode kakva je smrt jedne bake - da bi oko nje izgradio istinski literarni mozaik ciparske povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća. Premda je, uz Europsku nagradu za književnost, ovo djelo ovjenčano i ciparskom Nacionalnom nagradom za roman, posrijedi nipošto nije romaneskna saga na tragu realističkih pripovjednih konvencija. Georgiuov Album uistinu funkcionira kao album kolaž tekstova, fotografija, bilježaka, crteža i citata iz najrazličitijih izvora.

Jedan sloj djela, primjerice, čini pripovjedna proza u užem smislu – polifona pripovijest oblikovana kroz nekoliko distinktnih pripovjedačkih glasova; drugi sloj pak predstavljaju tekstovi iz bogate ciparske tradicije pučkih pjesama; treći bi bili novinski isječci, u rasponu od kolumne do crne kronike; četvrti sloj mogli bismo vezati uz „autobiografske“ materijale kao što su fotografije iz obiteljskog albuma samoga pisca, ili npr. rekonstrukcija i transkript jednog njegovog sastavka iz školskih klupa; itd. Posve u skladu s koncepcijom nagovještenom u naslovu, Georgiuov Album sadrži i autobiografsku („autofikcijsku“) komponentu, kao i trenutke autoreferencijalnog upućivanja na proces vlastitog nastanka. Ipak, ova autobiografska crta ostaje samo to – crta – i ne guši ostatak teksta, niti njegovoj polivalenciju nasilu želi nametnuti u okvir.

S obzirom na formalnu kompleksnost ovog literarnog poduhvata, možda najviše može iznenaditi njegova nepretencioznost. Riječ je o iznimno zabavnom tekstu, pisanom s lakoćom koja će, s obzirom na nimalo lake teme kojima se uvijek iznova vraća, čitatelja povremeno i zateći. Naposljetku, za činjenicu da ga s takvom lakoćom čitamo (i) na hrvatskom jeziku valja zahvaliti Mini Radulović – prevoditeljici koja nakon Kavafija, Seferisa, ali npr. i jednog Varufakisa, domaćem čitateljstvu donosi i jednog ne toliko slavnog, no itekako intrigantnog autora grčkog jezičnog izraza.