Literarni dragulj suvremenog portugalskog klasika


António Lobo Antunes: Sjaj Portugala

Prijevod s portugalskoga: Tanja Tarbuk 

Sandorf, 400 stranica, cijena: 135 kn, 2019.



Izbacio si ih i sada želiš da ti se brat i sestra vrate da sam na tvom mjestu ne bih večeras očekivala goste Carlos. Ovu rečenicu na Badnjak 1995. izgovori Carlosova supruga Lena, da bi se ona dugo potom zadržla u njegovim mislima i progonila ga u raznim varijacijama. Naime, Lenina odsječna izjava o suprugovim nerazriješenim odnosima sa bratom i sestrom podstiče u Carlosu bujicu asocijacija, reminiscencija i sjećanja, do te mjere da obiteljska povijest posve okupira njegov um u sadašnjosti. U takvom, frenetičnom tonu i tempu započinje roman Sjaj Portugala portugalskog pisca Antónia Loba Antunesa - i u istom se registru nastavlja kroz narednih četristotinjak stranica.

Antunes, rođen u Lisabonu 1942., jedan je od najcjenjenijih i najprevođenijih suvremenih autora portugalskoga jezičnog izraza, svojedobno nominiran i za Nobelovu nagradu. U Sjaju Portugala kroz unutarnje monologe jedne majke i njezino troje djece, datirane između 1978. i 1995., u isti mah pripovijeda o traumama jedne obitelji, kao i o traumi portugalske kolonijalne politike u Angoli. Po struci inače liječnik, Antunes je i sam služio u ovoj zemlji početkom sedamdesetih godina, u jeku rata za neovisnost koji će nedugo potom prerasti u građanski rat u trajanju od gotovo četvrt stoljeća. Činjenica da je iz prve ruke svjedočio užasima kolonijalizma, imperijalizma, rasizma i ekstremne eksploatacije u mnogome je odredila kako teme o kojima piše, tako i nelinearnu i mjestimice kaotičnu formu i grozničavi stil njegova pisanja.

“Sjaj Portugala” inače je sintagma iz portugalske himne, koja je u ovom romanu mobilizirana u ironiijskom ključu. Razvijajući priču koja se proteže kroz gotovo dva desetljeća, u geografskom rasponu koji obuhvaća i Angolu i Portugal, Antunes nas poziva na pravo pravcato putovanje u srce tame portugalske povijesti. On piše o posljednjim izdancima nekoć ugledne kolonijalne obitelji s koje je i privid “sjaja” već odavno otpao: idealizirana “Afrika” iz njihovih uspomena i fantazija, iz obiteljske i nacionalne mitologije, ispostavlja se, u suvremeno doba, kao prostor strahota koje ni najbujnija mašta više nije sposobna pripitomiti.     

 Antunesov istodobno opori i razuđeni jezik, kao i zavidno vladanje formom unutarnjeg monologa kod kritike opetovano izaziva reminiscencije na Faulknera i Célinea. Hrvatski prijevod, pritom, potpisuje Tanja Tarbuk, prevoditeljica autora kao što su Pessoa, Saramago, Cortázar ili Amado - reference koje bi, kad je posrijedi takav posao, doista bilo teško nadmašiti. Eto još jednog nimalo beznačajnoga razloga zašto Sjaj Portugala za domaće čitateljstvo predstavlja možda i idealnu priliku za susret za Antunesovim stvaralaštvom.