Autentična epistolarna poema, portret Europe kakva je mogla postati
Thanos Gogos: Glasgow
Prijevod s grčkoga: Mina Radulović
Sandorf, 52 stranice, cijena: 75 kn, 2020.
Istinski kvalitetne poezija i proza upućene su jedna na
drugu, uče jedna od druge: poezija o arhitekturi velikih cjelina, a proza o
vladanju drukčijim semantičkim, emotivnim prostorom. “Maksimum jata” Tee Tulić
izvrstan je primjer ove prakse, a postoje i drugi oblici teksta kakvi se mogu
harmonično uklopiti u te žanrovske međuprostore, npr. intimistički dijalozi,
ili barem poruke upućene nekom apstraktnom primatelju, koje ne odustaju od svog
ispovjednog tona ali pritom mu daju iznenadnu lirsku notu metafizičkog.
Uostalom, književnost je već poprilično nadišla kategorizacije koje autore
smještaju u “ladice” iako se tome i dalje teško oduprijeti, ako ni zbog čega
drugog, onda lakše orijentacije. No, ako se usudimo barem na kratko prepustiti
nečemu na što nismo nužno navikli, otkrit ćemo nove i bogate svjetove koji se
kriju među koricama ovakvih knjiga. To nas, kroz gustu metaforičku teksturu na
kraju opet vraća poeziji kao raskrsnici prema kojoj se kreću sve ostale forme,
čak i filozofija, u trenutku kada ponestane odgovora na koje može dati pitanje.
I toga je s vremenom sve više, jer sloboda poezije u prozi sjajan je lakmus
papir dometa imaginarija pojedinog autora.
"Glasgow", zbirka pjesama grčkog pjesnika Thanosa
Gogosa (Larisa, 1985.) je također na tom tragu, s obzirom na neobičnost ove
nevelike zbirka koja zaokuplja pažnju čitatelja svojom epistolarnom formom koja
se u više navrata pojavljuje, dajući knjizi karakter pisma izlomljenog na svoje
sastavne dijelove, što u kompaktno proznom, što stihovnom obliku. Riječ je o
svojevrsnoj “konverzaciji” glasova, obojenom specifičnom emocijom koja i inače
obilježava ljubavi na daljinu, potraga za onim konačnim, sretnim odredištem na
kojem sve daljine nestaju i stiže sretan kraj. Svijet o kojem govori Gogos
doista je globalno selo u pravom smislu te riječi: njegovi junaci pričaju i
pišu iz različitih gradova i zemalja, povezani suvremenom komunikacijskom
tehnologijom. Pa ipak, ima prizvuk pred-digitalne ere u sentimentu koji
prenosi. Tekst se zadržava na prenošenju atmosfere što ga spašava od
faktografske forme karakterističnije za izdanja Lonely Planeta, prije je to
putovanje duhom. Kao da kaže, svaki grad ima onoliko lica koliko je očiju koji
ih gledaju:
Unatoč sivilu škotskog krajolika, neobično su prisutni
spokoj i magloviti mir. Bilo bi opravdano da me pitaš što je magloviti mir, pa
bi bio red da da ti odgovorim. Atmosfera je jednako zatvorena kao i ljudi, od
samog početka imala sam dojam da je sve krhko. Spomenuta mirnoća skoro pa
skriva zategnutu atmosferu koja se nalazi daleko ispod površine i koja je spremna
bilo kad eksplodirati i odnijeti sa sobom bilo što.
Ovo je prva Gogosova knjiga objavljena u Hrvatskoj.
Prevoditeljica Mina Radulović uspjela je prenijeti i komornost i kompleksnost
koja prati zbirku, s obzirom na fusnote i prateću kulturološku pozadinu teksta.
Gogosova Europa je priča, željeznica sa mnogim stanicama gdje svaka nosi nova
lica i narative. Priča u kojoj se isprepliću granice poetika umjesto
političkih, a zamutile su se čak i literarno-žanrovske. Nije se tome čuditi,
živimo u vremenu fluidnosti identiteta i propitivanja kategorija koje su do
jučer bile fiksirane, dogmatske. Stoga je današnji pristup otvorenih granica,
kako političkih tako i umjetničkih, istovremeno veliko olakšanje i svojevrsni
gubitak tla pod nogama, jer ostalo je malo tradicionalnih modela i pristupa
koji nisu dovedeni u pitanje ili kritički dekonstruirani. Time je uzbudljivije
upustiti se u pustolovinu kakvu proživljavaju pripovjedači u
"Glasgowu", lirski portret Europe kakva je možda trebala postati, ali
se to još uvijek nije dogodilo i sve je manje vjerovatno da hoće. Autora,
naravno, to ne sprječava da krene u potragu za njom, u nadi da će je pronaći.
U ovoj zbirci mnogo je pitanja, ona ne pretendira na
konačnost odgovora već otvara mogući put ka njemu, iako je to u konačnici
odgovornost samog čitatelja: autor tek nudi bravu za ključ koji tek treba
pronaći i koji je kod Gogosa raspršen preko niza glasova, koji su kao u teatru
apsurda imenovani generički, brojevima. Kao da bi to mogao biti bilo tko od
nas, naći se na ovakvom putovanju i u razgovoru koji je tek djelomično dijalog,
no njegova smislenost time ni malo ne gubi na svrsi. Svrha doduše i nije prava
riječ, jer ova knjiga nije uputstvo za uporabu usisavača, nego svjedočanstvo
jednog unutarnjeg putovanja koje je koliko između više lica, toliko i više
adresa.
Kako i sam autor kaže, to je niz monologa, ponekad više lica
iste osobe. Jedino što čini jest da im daje mizanscen u kojem će biti najbolje
osvijetljeni. Nije to toliko drukčije ni od svijeta u kojem živimo, jer su naši
intimni narativi također monolozi sa povremenim elementima dijaloga. Njegovi
pripovjedači imaju potrebu za pripadanjem, no oni su poput izgubljene
generacije, koja upravo zato nije sposobna vezati se za neki prostor gdje bi
pronašla svoj proverbijalni happy end. Gogosovi likovi mogli bi lako biti
studenti na razmjeni u Španjolskoj ili Francuskoj, backpackeri u nekom
jadranskom hostelu ili volonteri u zemljama trećeg svijeta. Jednako kao što
postoji nešto što se u beskonačnom labirintu EU birokracije naziva „projektnim
jezikom“, tako je i "Glasgow" neka vrsta projektne poezije, ako takvo
što uopće postoji. Odiseja je to bez utočišta, iskustva koja su gotovo pa sama
sebi svrhom, čija je emocija istovremeno i stilski i formalni okvir u svijetu
koji je izgubio svaki okvir. U tom i takvom labirintu, poezija je projekt kao i
drugi, koja ima svoj budžet, evaluaciju i plan. Srećom, Gogosovi junaci nisu u
„balkanskim vlakovima“ samo kako bi negdje daleko partijali, nego i kako bi
iskusili nešto što se vjerovatno jedino u vlaku može iskusiti. Nijedno
prijevozno sredstvo nema takvu mitološku auru, od Agathe Christie i njenog
Orient Expressa pa sve do Nesbitove "Djece željeznice".
Balkanski vlakovi, Gospođice, jedini su koji nas
Podsjećaju na one s kojima smo odrasli.
U starim, prljavim, jadnim kupeima,
Dijelili smo prekrasne male priče.
Naravno, zaostaju po pitanju brzine
Ali sam siguran da ovo ne mijenja ni Vas,
ni mene.
Ljudi koje pritom otkrivamo posve su novi, individualni
narativi, poput predmeta kod Georgesa Pereca. Svaki sa sobom donosi nešto što
je pripovjedač jedino u takvom kupeu mogao otkriti, zahvaljujući neimenovanoj
Gospođici kojoj se obraća kao cilju ili sredstvu svojih filozofskih opservacija
koje se neprestano spotiču o slikovite prizore u kojima je supstancija teksta.
Možda je riječ o tom “jastvu” na koje se referira, kojem se ne može oduprijeti
jer upravlja njegovim osjetilima, stvarajući opnu između onoga što želi reći, i
onoga što na kraju iščitavamo. Tako da smo na kraju ipak prepušteni Glasovima
da nas spase od semantičkog Minotaura iz labirinta u "Glasgowu", gdje
vlakovi, avioni i autobusi igraju ulogu Arijadnine niti koja čitatelja spašava
“resetiranjem”, o kojem govori i autorov Četvrti glas. Kratke lirsko-putopisne
“skice” podijeljene na dva dijela, gdje u nekoliko poteza vidimo “kondenzirane”
veće narative kao što je "Berlin" Aleša Štegera.
Možda je Gospođica neka uzvišena Majka Europa, kulturološka
krava čijim se mlijekom hrane prosvjetljena mladež koja svoj džeparac troši na
Eurostar (vlak koji Veliku Britaniju sa Francuskom povezuje putem La Manchea)
ili Erasmusovim programima, koja se do te mjere oslobodila diskriminacije da je
sama izgubila čak i vlastiti identitet. To je svijet u kojem žive Gogosovi
likovi, gdje je put cilj i upravo zato putu nema kraja i jedino što se mijenja
je šifra za WiFi. On si povremeno dopušta britke zaključke koje uistinu
razumiju čitatelji koji su doživjeli takvo iskustvo: “(ako itko vjeruje da je
Baltičko more crno, /crna je glupost od koje taj boluje)”. To njegovom
svjedočanstvu (jer svaka je poezija prije svega svjedočanstvo) daje dodatnu
snagu, a toga u autentičnom lirskom glasu nikad ne može biti previše.
Gogosova zbirka stigla je u pravom trenutku, kada zbog
Brexita i vezanih pojava sve manje vjerujemo u ideju povezanosti i povjerenja,
a svijet je podijeljen kao nikada prije. On nam otvara prozor u neku bolju
stvarnost čiji problemi, ako ništa drugo, nisu toliko opasni, i gdje smo i
dalje u stanju putovati sa neznancima bez da strahujemo od neugodnog
iznenađenja. To nam sam neskriveno kaže, pun nade i optimizma:
Ovdje ima mjesta za sve osmijehe
Kad bih bar imao ženu i psa i djecu
Da zauvijek mogu ostati u pristojnom, sretnom gradu
Začuđujuće, na kraju se vraća na sami početak svoje priče, sa spoznajom da je sve ono što je tražio u svojim lutanja cijelo vrijeme bilo pred očima, no trebalo je proći kroz to iskustvo kako bi to shvatio. Tako da ima nade, jer je u nama, poput sunčanih naočala koje su nam cijelo vrijeme na nosu dok ih uporno tražimo.
Mirko Božić (1982.) Piše poeziju, prozu, književnu kritiku i kolumnistiku. Preveden na devet jezika. Autor je nagrađivanih zbirki poezije „Jedrim kroz buru“ (2001.), „Bijele noći“ (2004.) i „Mrlje na njenim rukama“ (2012.) Kolumnist je slovenskog portala Literatura i kritičar portala Moderna vremena. Pokretač je regionalnog književnog festivala Poligon.
