Nakon pozdrava za laku noć sve je moguće...
Pierre J. Mejlak: Nakon pozdrava za laku noć
Prijevod s engleskoga: Andy Jelčić Nagrada EU za književnost
Sandorf, 148 stranica,
cijena: 135 kn, 2019.
2011. godine, u
trenutku izvornog objavljivanja njegove druge po redu zbirke priča malteški je
pisac Pierre J. Mejlak (1982) s jedva navršenih 29 godina bio tek na pragu prve
spisateljske zrelosti. Ipak, trinaest priča
koje uz prolog i epilog tvore skup čudnovatosti rezerviranih za razdoblje
„Nakon pozdrava za laku noć“ prožeto je pomno doziranim osjećajem za tugu,
oprezno isprepleteno različitim razinama melankolije i uvezeno potrebom za
proživljavanje ili otklanjanje iskustva s nedostajanjem u središtu, a začudna
sposobnost premrežavanja najkrhkijih od ljudskih osjećaja Mejlakove riječi čini
izvorom i odrazom njegove autorske zrelosti.
Tematski i žanrovski
vrlo različite, sve priče okupljene u zbirci nagrađenoj Nagradom Europske unije
za književnost, kao da ulaze u dijalog s apsurdnošću života, pogrešnih
pretpostavki, mišljenja i nesporazuma i kao da svaka u svojem ritmu i tonu
poručuje kako, naposljetku, ionako nije važno ništa, a najvažnije je sve. Čini
se kako su upravo tišine zazidane u tom „ništa“ predmet Mejlakovog autorskog
interesa, možda ga zato toliko zanima noć, kao nepregledan prostor vrištećih
tišina, kao pozornica na kojoj se tisuće rekvizita mogu izmijeniti, a poruka
ostati ista. Nakon pozdrava za laku noć štošta se može odigrati, snovita je arena
prostor odmora i osobnih previranja, najdaljeg bijega i najdubljih zdvajanja.
Takva se mračna raznolikost odražava i u ovdje predstavljenim kratkim pričama;
govore o prestravljenosti mogućnošću gubitka, tuzi ostvarivanja te slutnje i
još snažnijoj boli utkanoj u mogućnost njegove povrativosti. Jer jednom kad
ljudi bivaju pretvoreni u sjećanje lako je njima manipulirati, lako ih je
pretvoriti u ljude od gline i ponovno oblikovati, prema vlastitim zamislima i
okvirima.
No autor kao da se
pita što je sjećanje. Mogućnost uma da pohrani informacije iz prošlosti? Ideju
o nepovredivoj neupitnosti tih informacija Mejlak dokida svakom sljedećom
pričom; sreći mladog para vjerojatno nije presudila u dimnjaku zaglavljena
vrana kao što kajanje ostarjelog klerika nije potaknuto samo osjećajem duboke
moralne odgovornosti. Osamljenom starcu nije namjera dementnu suprugu
usporediti s daskom za glačanje, a netom bi obudovjela žena pronađenu tuđu
naušnicu promatrala s manje ganuća da ju je kojim slučajem pronašla prije suprugove
smrti. No svi oni, neznani junaci kratkih, ali snažnih i dojmljivih priča, čine
isto što i mladić iz epiloga – svojim bi sjećanjima rado upravljali, rado bi od
njih učinili probavljivu, prihvatljivu, smisleniju masu. Neka bi rado i
poništili ili u ljepotu unijeli natruhe ružnog, čak i uznemirujućeg. Ipak autor
im, kao niti život, ne ostavlja izbora – nakon pozdrava za laku noć posve je
svejedno kakvo je bilo ono prije. Posve je svejedno, a ujedno i najvažnije jer
oni kojima noć ne donosi smirenje, neće ga pronaći niti u preoblikovanju onoga
što su nekad bili.
Petra Miočić (Rijeka, 1986) studirala je kulturalne studije na riječkom Filozofskom fakultetu te bibliotekarstvo i muzeologiju na zagrebačkom. 2014. pokrenula je blog s književnim kritikama "Pročitaj to", vodila je marketing i uređivala knjige u dvjema izdavačkim kućama, a od 2017. suradnica je tjednika "Express" i njegova mjesečnog podlistka "Best book", književnog lista "Vijenac" i portala "Moderna vremena". Živi i radi u Zagrebu.