Hamletom protiv Minotaura

„Vratimo se sad oblikovanju tog drukčijeg života, života na pozornici i stvaranju drugog svijeta, svijeta scene, Hamlet-svijeta u našem primjeru. Ostavio sam vas u mraku kuće kazališne režije gdje je vaš redateljski duh u strahu vikao: Bože, kako ću to izrežirati?! U početku redateljske pripreme kuća kazališne režije nije tek prispodoba ili slikovita metafora – istina je; tamo je svaki redatelj u mraku i u strahu. Štoviše, to je pravi Minotaurov labirint u kojem čudovište s ljudskim tijelom i glavom bika uništava atenske mladiće i djevojke koji su mu privedeni. Sjetite se na trenutak mitološke priče! Nije vaša uloga da budete žrtve; redatelj mora biti Tezej koji se dobrovoljno prijavio kao sudionik te inače smrtonosne pustolovine - pobijedit će čudovište i naći siguran put iz labirinta, makar to bio i tekst Shakespeareova Hamleta.

Prispodoba Minotaurova labirinta kao temelja kuće kazališne režije krije u sebi dublju poruku o samoj naravi dramske režije: režija je igra koja se kao i svaka prava pustolovina uvijek igra na život i smrt i gotovo da mi nedostaje riječi kojima bih vam dovoljno naglasio važnost i značaj upravo te, kazališnoj javnosti oduvijek skrivene, nepoznate poruke.“



'Cehovski obilježen kao redatelj, a profesionalno zaposlen kao nastavnik kazališne režije, Matko Sršen je neosporno značajan i kao književnik, kao pisac koji se ogledao i dokazao u nizu žanrova. Objavljujući već punih pola stoljeća, ponajmanje je nastojao zauzeti mjesto u nekom žanrovskom rezervatu, a još manje je pripadao nekoj naraštajnoj grupaciji ili određenom, jednosmjernom pravcu ili poetološkom rukavcu. Povremeno se javljao stihovima i prozama, kritikama i polemikama, esejima i studijama, dramama i komedijama u raznim publikacijama, ali je u korice dosad stavio, u knjigama okupio samo manji dio svoje obilne spisateljske produkcije (...)

Imao sam zadovoljstvo i čast pozdraviti objavljivanje Sršenova „Pometa Marina Držića“, shvativši to kao gestu odavanja počasti i djelo duboke odanosti idealnom pretku, no i kao ostvarenje nadahnuto velikom empatijom i izvedeno ništa manjom kreativnom participacijom. Iznuđenom suradnjom s Držićem Sršen je dokazao svoju ljubav prema njemu, no na svoj način također potvrdio vlastite nemale potencijale i svoje opravdano relevantno mjesto u višestoljetnoj dubrovačkoj dramaturgiji, a ona je rezervat često baš najistaknutijih vrijednosti čitave hrvatske dramske književnosti.' - Tonko Maroević



Matko Sršen je u svojim mladim danima bio svjedok jednom rođenju, nastanku Dubrovačkih ljetnih igara i velikih predstava velikih režisera Marka Foteza, Bojana Stupice, Branka Gavelle i Koste Spaića, rodonačelnika suvremenog hrvatskog kazališta. Stoga se u ovoj knjizi ne radi toliko o samoj teoriji režije koliko o putopisu po njezinim krivudavim i uvijek pomalo skrivenim stazama te o opisu osobnog, ustvari veoma intimnog putovanja u srce njezine tame, o prustovskoj potrazi za izgubljenim vremenom (i sat režije je par excellence izgubljeni sat) koje valja uhvatiti u čitljive označiteljske mreže, o objavi vlastitih spoznaja o režiji, o biografiziranju života koji je po svojoj srži, a prije svega srcem, posvećen čitanju drame i svijeta. (…) Upravo silovit i nemilosrdan ispovjedni stil njegovih predavanja ujedno je i njegov najmoćniji teorijski argument i dokaz da režija nije samo techne i episteme, nego i, prije svega, poiesis. - Janez Pipan