Proust i znakovi

Prijevod s francuskog: Boris Žličar


Knjiga Proust i znakovi predstavlja rukavicu bačena u lice psihoanalizi u jeku lacanizma. Jer kako drugačije opisati knjigu koja se prvenstveno bavi psihologijom (i psihijatrijom), a koja, sa obzirom na vrijeme kada je pisana, ni jednom riječju ne spominje ni Freuda ni psihoanalizu, iako se u njoj posvuda može naići na psihoanalitičke koncepte (npr. tumačenje snova i sanjanja, parcijalne objekte, neurozu, pa čak i patricid), ali različito protumačene i smještene u sasvim drugačiju teoriju. Preciznije, Freud i psihoanaliza se ne spominju u prvom dijelu, koji je pisan prije revolucije '68-e, dok u drugom dijelu, gdje ih se na par mjesta i doslovno spominje, to se čini samo marginalno, kao još jednu (doduše, aktualnu) od tisuća drugačijih i mogućih točaka gledišta na istu problematiku, jednu od mogućih taksonomija. Jer jedan od glavnih koncepata koji se provlaći ovom knjigom jest perspektivizam, ili mogućnost postojanja mnoštva točaka gledišta na isti objekt. A to je uostalom i važan aspekt Deleuzeove filozofije čiji je opus sastavljen od knjiga koja svaka prilazi uglavnom istim ili sličnim problemima iz drugačijih točaka gledišta (što podrazumijeva isti postupak i unutar svake knjige zasebno, kao što je to i ovdje slučaj).


Drugi važnan koncept kojim se ova knjiga bavi jest onaj transverzalnosti, od perceptivne do spolne transverzalnosti (problematiku teorije procesa spolne transferzalnosti ili teoriju primordijalnog hermafroditizma, koju je Proust unio u svoj roman prepisavši je izravno od Darwina, Deleuze ovom knjigom etički eksplicira tridesetak godina prije nego li je moralni aspekt ove problematike postao akutan). U ovom se konceptu ujedno nalazi i sjeme buduće plodne suradnje sa Felixom Guattariem (Sandorf je iz te suradnje dosad objavio knjige Kapitalizam i shizofrenija – Antiedip i Tisuću platoa te Što je Filozofija?).