Sandorf: Lirsko autobiografsko djelo o političkom progonu, djetinjstvu i odrastanju u egzilu

Lirsko autobiografsko djelo o političkom progonu, djetinjstvu i odrastanju u egzilu

Maryam Madjidi: Marx i lutka
Prijevod s francuskoga: Marko Gregorić
Sandorf, 173 stranice, cijena: 95 kn, 2019.

Fragmenti sjećanja na djetinjstvo i godine iza podijeljene između Irana i Francuske spojeni su u poetičan roman prvijenac Marx i lutka koji je 2017. godine francusko-iranskoj spisateljici Maryam Madjidi donio nagradu Goncourt za „najbolje i najmaštovitije djelo“. Roman je kod nas stigao 2019. godine u izdanju Sandorfa, a prijevod s francuskog dugujemo Marku Gregoriću.

Premda je roman sastavljen od dijelova sjećanja koji su više povezani asocijativno, nego linearno, možemo ga okarakterizirati i kao dinamičan. U njemu se isprepliću stvarno proživljeno iskustvo, priče koje je autorica smišljala još kao djevojčica kako bi sebi objasnila događaje koji su u formi bajke dobili smisao te poezija u kojoj jezik očituje svoju najveću ljepotu, bila ona na perzijskom ili francuskom. Nepažljivom čitatelju bi takav splet, koji je ponegdje označen datumima, mogao predstavljati problem, međutim taj splet je i slika identiteta osobe koja priča priču.
Asocijativno putovanje kroz sjećanja autorice vodi nas kroz tri cjeline romana, tri rođenja. Prvo rođenje podrazumijeva izlazak iz trbuha majke koja skače kroz prozor sveučilišta u Teheranu. Drugo rođenje označava početak novog života u Francuskoj kada sve francusko potiskuje sve iransko i Treće rođenje spaja Iran i Francusku kao dvije krajnosti. Jedini oblik u kojemu autorica može spojiti te krajnosti tako da jedna ne isključuje drugu je istraživački rad o Omaru Hajamu i Sadeku Hedajatu, odnosno književnost.
Iako je roman prvenstveno prikaz potrage za identitetom, Maryam Madjidi otvara i veće teme od nje same. Reflektirajući se na priču iz djetinjstva koja se događa poslije Iranske revolucije, a u kojoj su njezini roditelji u pelenama prenosili političke dokumente do drugog ogranka, ona kaže: „Bili smo ponosni na nju, pričali smo je svima, ali u dubini duše nisam se mogla osloboditi pomisli da se političke ideje radi kojih je toliko osoba poginulo dodiruju s mojim pelenama punim izmeta i mokraće.“ Također, opisujući početak svojeg obrazovanja u Francuskoj, autorica progovara o iskustvu u CLIN razredu formiranom od učenika koji nedovoljno poznaju francuski jezik. Premda je samo iskustvo bilo ugodno te je glavni cilj CLIN-a postignut, a to je usvajanje francuskog jezika, autorica uviđa da takvi razredi služe i kao „praonice“ prethodnih jezika, korijena i kultura. Ona na svojoj koži osjeća da je inkluzija u obrazovnom sustavu teško izvediva, a možda i nemoguća. Kroz fragmente nam se pokazuju i sličice Irana koji od zemlje „koja kolje svoju najbolju djecu“ postaje „paradoksalna zemlja“ u kojoj mladi organiziraju kućne zabave s ogromnim količinama alkohola i droga, ali se prozori kuće prekrivaju aluminijskom folijom, zemlja u kojoj u isto vrijeme na ulici patrolira ćudoredna milicija, a „Los Angeles“ je šifra za seks, zemlja u kojoj žene mogu biti direktorice tvrtke, ali se zbog toga nikada neće udati.
Putujući iz Francuske u Iran i obratno, bilo u mislima ili avionu, idealizirajući ili pak umanjujući vrijednosti jedne zemlje u korist druge, autorica u jednakom omjeru u mislima ima i Iran i Francusku kada živi u Pekingu ili pak Istanbulu, u kojima joj podjednako nedostaju i kroasani i panir-e-tabriz i u kojima podjednako postaje svjesna važnosti pripovijedanja svoje priče.