Lirsko autobiografsko djelo o političkom progonu, djetinjstvu i odrastanju u egzilu
Prijevod s francuskoga: Marko Gregorić
Sandorf, 173 stranice, cijena: 95 kn, 2019.
Fragmenti sjećanja na djetinjstvo i godine iza podijeljene između Irana i Francuske spojeni su u poetičan roman prvijenac Marx i lutka koji je 2017. godine francusko-iranskoj spisateljici Maryam Madjidi donio nagradu Goncourt za „najbolje i najmaštovitije djelo“. Roman je kod nas stigao 2019. godine u izdanju Sandorfa, a prijevod s francuskog dugujemo Marku Gregoriću.
Asocijativno putovanje kroz sjećanja autorice vodi nas kroz tri cjeline romana, tri rođenja. Prvo rođenje podrazumijeva izlazak iz trbuha majke koja skače kroz prozor sveučilišta u Teheranu. Drugo rođenje označava početak novog života u Francuskoj kada sve francusko potiskuje sve iransko i Treće rođenje spaja Iran i Francusku kao dvije krajnosti. Jedini oblik u kojemu autorica može spojiti te krajnosti tako da jedna ne isključuje drugu je istraživački rad o Omaru Hajamu i Sadeku Hedajatu, odnosno književnost.
Iako je roman prvenstveno prikaz potrage za identitetom, Maryam Madjidi otvara i veće teme od nje same. Reflektirajući se na priču iz djetinjstva koja se događa poslije Iranske revolucije, a u kojoj su njezini roditelji u pelenama prenosili političke dokumente do drugog ogranka, ona kaže: „Bili smo ponosni na nju, pričali smo je svima, ali u dubini duše nisam se mogla osloboditi pomisli da se političke ideje radi kojih je toliko osoba poginulo dodiruju s mojim pelenama punim izmeta i mokraće.“ Također, opisujući početak svojeg obrazovanja u Francuskoj, autorica progovara o iskustvu u CLIN razredu formiranom od učenika koji nedovoljno poznaju francuski jezik. Premda je samo iskustvo bilo ugodno te je glavni cilj CLIN-a postignut, a to je usvajanje francuskog jezika, autorica uviđa da takvi razredi služe i kao „praonice“ prethodnih jezika, korijena i kultura. Ona na svojoj koži osjeća da je inkluzija u obrazovnom sustavu teško izvediva, a možda i nemoguća. Kroz fragmente nam se pokazuju i sličice Irana koji od zemlje „koja kolje svoju najbolju djecu“ postaje „paradoksalna zemlja“ u kojoj mladi organiziraju kućne zabave s ogromnim količinama alkohola i droga, ali se prozori kuće prekrivaju aluminijskom folijom, zemlja u kojoj u isto vrijeme na ulici patrolira ćudoredna milicija, a „Los Angeles“ je šifra za seks, zemlja u kojoj žene mogu biti direktorice tvrtke, ali se zbog toga nikada neće udati.
Putujući iz Francuske u Iran i obratno, bilo u mislima ili avionu, idealizirajući ili pak umanjujući vrijednosti jedne zemlje u korist druge, autorica u jednakom omjeru u mislima ima i Iran i Francusku kada živi u Pekingu ili pak Istanbulu, u kojima joj podjednako nedostaju i kroasani i panir-e-tabriz i u kojima podjednako postaje svjesna važnosti pripovijedanja svoje priče.
Viktorija Božina (1990.) autorica je romana
''Turbofolk'' (Sandorf, 2018).