Sandorf: Začudna poezija u prozi

Začudna poezija u prozi

Nenad Joldeski: Svak sa svojim jezerom

Prijevod s makedonskoga: Jelena Lužina

Nagrada EU za književnost

Sandorf, 76 stranica, cijena: 95 kn, 2019.

Kratke priče makedonskog pisca mlađe generacije, Nenada Joldeskog, oniričan su narativ vezan uz Strugu, grad na Ohridskom jezeru, i samo Ohridsko jezero. Već sam naslov sugerira da svaki čovjek ima svoje jezero te da mu to jezero nešto čini, da nekako na njega utječe. Fluidan i raspršen narativ obilježje je gotovo svake priče, lirične, simbolične i kratke kao čudan i neprecizan san. Protagonist je mlađi muškarac, možda upravo autor, a pred čitateljem se razmata njegova struja svijesti, unutarnja previranja i impresije vanjskog svijeta. Na samom početku protagonist kaže: „Jedan mi prijatelj veli da sam prestao pisati zanimljivo, da mi nedostaje pravi narativ.“ I doista, tim retkom nas uvodi u svoju poetiku. U duhu postmodernizma bavi se jezikom, ispituje dokud ga može razvući, na što ga, takvog kakav je, može primijeniti. Kao da pokušava raščlaniti u kakvoj su međuzavisnosti svijet i stvari koje u njemu obitavaju, naša očekivanja od svijeta, i naposljetku jezik kojim izražavamo svoje viđenje stvarnosti. Možemo li, s ograničenim brojem riječi, tu stvarnost objasniti, iznaći za nju racionalne i razumne okvire? Svijet kojeg Joldeski portretira nije logičan niti onakav kakvog ga poznajemo. Identitetska obilježja grada, jezera, a onda i pojedinca iz ovih priča fragmentirana su, neprecizna i kao da nisu od ovoga svijeta. Krajolik je vitalan i promjenjiv, gotovo živući misleći organizam. Prisutna je obitelj, djevojka, prijatelji, no njihove pojavnosti također nisu čvrsto usidrene u stvarnosti. Tu je i neobična priča o najvećem struškom mostu koji se urušio, no umjesto vlasti, njega svojom magičnom melodijom gradi trubač, koji postaje gradski ekscentrik, slavljen od lokalaca i turista. Priča koja je najbliža stvarnosti i koja ima najčvršći narativ, a time i plijeni najviše pažnje, priča je „Nikolaj i tintano jezero“ o ruskom emigrantu koji 1924., poslije Oktobarske revolucije, sa svojom suprugom Sofijom dolazi u Strugu kako bi u gradu iskorijenio malariju i sanitarno ga unaprijedio. U priču je upisana sjeta i čežnja za udaljenim zavičajem, breme neartikulirane tuge, strah od praznine, no i autorova opsesija tom udaljenom povijesnom ličnošću.

Ova zbirka ne bavi se ozbiljnošću čovjekovog otuđenja od sebe i svoje okoline, nego to otuđenje podrazumijeva i polazi od njega, kreće se putanjom samotnjaštva i nerazumijevanja kao čvrstom pretpostavkom. Likovi hodaju gradom noću, na nesigurnom ili prijetećem terenu, ili su u neprijatnom okružju doma u kojem se nešto čudno dešava, ili u hotelskoj sobi čija vrata čistačica pokušava otvoriti. No čitatelj ne strahuje za likove. Čak i da im se nešto dogodi, da ih proguta neka mistična sila, ne bi to uzeo srcu. Pitat će se: je li se to zaista zbilo? Ima li u ovome stvarne težine?

Zbirka priča „Svak sa svojim jezerom“ poput je napuštanja vlastite zone komfora i odlaska staromodnim vlakom u nepoznato mjesto, možda poput onog ruskog liječnika koji je došao u Strugu '24, kako bi se doživjele čudne i neobjašnjive avanture.

Ružica Aščić spisateljica je i novinarka. 2016. godine objavila je zbirku kratkih priča "Dobri dani nasilja", a za svoje drame "U meni raste" i "Košnice" osvojila je nagradu "Marin Držić". Od ljeta 2018. godine za tjednik Express piše književne osvrte. Ove godine joj u nakladi Durieux izlazi knjiga drama.