Stradanja izbjeglica u slikama
Morten Dürr i Lars
Horneman: Zenobija
Prijevod s danskoga:
Dora Maček
Sandorf, 97 stranica, cijena: 95 kn, 2018.
Fotografija: Tina Anderson
Jedna od zamki pisanja o
ljudskoj tragediji, naročito onoj vezanoj za živote „drugih“, onih koji bježe
ne bi li osigurali svoju sigurnost, jeste da cijela priča postane patetična.
Autori Zapadnog kruga često zapadnu u tu klopku te cijeli tekst postane
razvodnjen, suviše sentimentalan ili, možda još gore, propovjednički i
moralistički nastrojen. Bijeli autori koji na sebe uzimaju zadatak ostatku
svijeta pripovijedati o tragedijama drugih. Možda je inicijalni impuls
plemenit, ali prečesto je riječ o pompoznom i praznom štivu. Dapače, na momente
se dobije dojam da određeni autori parazitiraju na tragediji drugih. Crtani
roman „Zenobija“ nije takvo štivo. Morten Dürr, pero iza priče, i Lars
Horneman, zadužen za ilustraciju stvorili su jednostavnu ali snažnu priču
centriranu oko djevojčice Amine, Sirijke koja brodom nastoji pobjeći iz rodne
zemlje u sigurnost Zapada.
Prvi paneli prikazuju
mirno more i barčicu prepunu ljudi koja iole osvještenijem ljudskom biću i više
nego jasno postavlja pripovjedne okvire. Vidimo mnoštvo ljudi, neki su u
razgovoru, drugi drže vlastitu djecu, treći se nastoje zagrijati. Ugledam
djevojčicu kako sjedi. Zatim tu istu djevojčicu vidimo u tamnim bojama. Sama
je. Sasvim sama. Barka se zatim ljulja na valovima nalik Hokusaijevom „Velikom
valu kod Kanegawe“. Prevrće se. Amina tone. „Veliko je i prazno. Ovdje me nitko
ne može naći“, prve su riječi koje pročitamo. Zatim kroz flashbackove upoznajemo Aminu, njezin život i njezinu fascinaciju
kraljicom Zenobijom, koja djevojčici služi kao uzor i izvor hrabrosti. Cijeli
ćete tekst dovršiti iznimno brzo, ima izuzetno malo teksta, ali dvojica autora
bila su svjesna kako je možda i najbolje prenijeti ovakvu priču. Svaki je panel
pamtljiv, a nedostatak teksta možemo promatrati kao Amininu nemogućnost da
progovori. Njezin je glas oduzet i život prekinut prije negoli je imala
mogućnost ostvariti se, prije negoli je mogla postati, tko zna, nova Zenobija.
„Zenobija“ bilježi posljednje trenutke života koji nije ni započeo kako spada. Priča je nenametljiva, ali ostavlja snažan dojam, neki će vas kadrovi naprosto proganjati, baš kao i prve rečenice knjige. Autorima je pošlo za rukom objaviti tekst koji nije pompozan i koji ne parazitira na tragediji drugih. Na jednostavan način vas čupa iz svakodnevice i podsjeća, barem na kratko, da postoje i drugi čije priče nikada nećemo čuti.
