Stradanja izbjeglica u slikama

Morten Dürr i Lars Horneman: Zenobija

Prijevod s danskoga: Dora Maček

Sandorf, 97 stranica, cijena: 95 kn, 2018.


Fotografija: Tina Anderson


Jedna od zamki pisanja o ljudskoj tragediji, naročito onoj vezanoj za živote „drugih“, onih koji bježe ne bi li osigurali svoju sigurnost, jeste da cijela priča postane patetična. Autori Zapadnog kruga često zapadnu u tu klopku te cijeli tekst postane razvodnjen, suviše sentimentalan ili, možda još gore, propovjednički i moralistički nastrojen. Bijeli autori koji na sebe uzimaju zadatak ostatku svijeta pripovijedati o tragedijama drugih. Možda je inicijalni impuls plemenit, ali prečesto je riječ o pompoznom i praznom štivu. Dapače, na momente se dobije dojam da određeni autori parazitiraju na tragediji drugih. Crtani roman „Zenobija“ nije takvo štivo. Morten Dürr, pero iza priče, i Lars Horneman, zadužen za ilustraciju stvorili su jednostavnu ali snažnu priču centriranu oko djevojčice Amine, Sirijke koja brodom nastoji pobjeći iz rodne zemlje u sigurnost Zapada.

Prvi paneli prikazuju mirno more i barčicu prepunu ljudi koja iole osvještenijem ljudskom biću i više nego jasno postavlja pripovjedne okvire. Vidimo mnoštvo ljudi, neki su u razgovoru, drugi drže vlastitu djecu, treći se nastoje zagrijati. Ugledam djevojčicu kako sjedi. Zatim tu istu djevojčicu vidimo u tamnim bojama. Sama je. Sasvim sama. Barka se zatim ljulja na valovima nalik Hokusaijevom „Velikom valu kod Kanegawe“. Prevrće se. Amina tone. „Veliko je i prazno. Ovdje me nitko ne može naći“, prve su riječi koje pročitamo. Zatim kroz flashbackove upoznajemo Aminu, njezin život i njezinu fascinaciju kraljicom Zenobijom, koja djevojčici služi kao uzor i izvor hrabrosti. Cijeli ćete tekst dovršiti iznimno brzo, ima izuzetno malo teksta, ali dvojica autora bila su svjesna kako je možda i najbolje prenijeti ovakvu priču. Svaki je panel pamtljiv, a nedostatak teksta možemo promatrati kao Amininu nemogućnost da progovori. Njezin je glas oduzet i život prekinut prije negoli je imala mogućnost ostvariti se, prije negoli je mogla postati, tko zna, nova Zenobija.

„Zenobija“ bilježi posljednje trenutke života koji nije ni započeo kako spada. Priča je nenametljiva, ali ostavlja snažan dojam, neki će vas kadrovi naprosto proganjati, baš kao i prve rečenice knjige. Autorima je pošlo za rukom objaviti tekst koji nije pompozan i koji ne parazitira na tragediji drugih. Na jednostavan način vas čupa iz svakodnevice i podsjeća, barem na kratko, da postoje i drugi čije priče nikada nećemo čuti.


 

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, tadašnjoj Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige proze, „Nebo u kaljuži“ (2015.) i „Uvjerljivo drugi“ (2018.). Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski, katalonski i rumunjski. 



kopi rolex replicas relojes replica horloges