Askeza

Prevela: Irena Gavranović Lukšić

Ova je knjiga programatski književno-filozofski tekst grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa (1883-1957), autora romana Posljednje Kristovo iskušenje, Grk Zorba i Krist iznova raspet u novom hrvatskom prijevodu Irene Gavranović Lukšić. Askeza otvara ediciju Izabrana djela Nikosa Kazantzakisa.

Djelo koje je u cijelosti usredotočeno na to da iz čovjeka iscijedi božansku mu srž, kasnijim stranim kritikama označeno kao Evanđelje po Kazantzakisu, autora umalo nije dovelo do optužbe za ateizam — nakon višegodišnje istrage do podizanja optužnice nije niti došlo, no samom je autoru trajno utisnut pečat „bezbožnika“, kao prepreka „pobožnome“ čitateljstvu da upravo na stranicama njegovih djela potraži i nađe, a u sebi otkrije tragove božanskoga čovjeka.

ASKEZA
U Askezi niz slika, istovremeno tamnih i sjajnih, čitatelju služe
namjesto putokaza, no valja imati na umu i ne izgubiti iz vida
složenost cjelokupnoga putovanja o kojemu Kazantzakis zapravo zbori.
Djelo je podijeljeno u pet po¬glavlja, pet stuba uspona kao vježbe duha.

PRIPRAVA
Priprava se sastoji od triju dužnosti. Prva dužnost je shvatiti i
prihvatiti granice uma koji je unutar pojava svemoćan, a van njih nemoćan. No srce želi raskidati mrežu nužnosti, razaznajući bitstvo što se skriva unutar pojava, a koje se i samo bori ne bi li se sjedinilo sa srcem. Druga je dužnost dakle, dužnost srca: odbaciti tijelo i um, ne bi li čulo poziv Nevidljivoga i pohitalo. Na taj je način srce, koje je grumen što vrvi svim silama Svemira, mora dati ljudski smisao nadljudskoj borbi. Time se dolazi do treće dužnosti: svladati i prevladati veliko iskušenje, a to je nada. Čovjekova je
svrha brodolom; treba se dakle usmjeriti prema bezdanu i uspjeti,
barem jednom prije no što nestanemo, pogledom obgrliti cijelo golemo more bitka, bez ufanja u bilo što, bez straha od bilo čega, zadovoljni neizrecivom slobodom koju tražismo.

POHOD
U nama je samima jedan Krik. U nama je netko tko se guši u svakoj stanici tvari, u našemu tijelu, u svakome stanju našega duha. Taj netko zove upo¬moć i mi ga moramo osloboditi. Onaj tko čuje taj Krik kreće u tajanstveni Pohod; odabire uspon bez pobuda zasnovanih na razumu i razumom objašnjivih, no svjestan da je njegova bitka ujedno i bitka čitavoga Svemira.
Bori se ne bi li oslobodio iskru Boga koja se guši u nama, u našemu rodu, u cjelokupnome čovječanstvu, koja tinja zatočena u svakoj molekuli Zemlje.

VIĐENJE
Već osjećamo kako je sve — naš vlastiti rod, cjelokupno čovječanstvo, sav svijet — pripijeno uz nas jer je dio nas samih. Svjesni smo univerzalnosti bitke. A bitstvo je svega jedna crvena krvava linija što se uspinje iz tvari prema bilju pa prema životinjama i naposljetku prema čovjeku. Onome koji već uživa u tome jasnom pogledu, dužnost je u riječi preoblikovati i njima utvrditi ono doživljeno u ekstazi. U tome je nemoguće uspjeti no svejedno treba neprestano pokušavati, jednako kao što Bog kao Veliki Ekstatičar pokušava govoriti kroz mora, vjetrove i vatre.

DJELOVANJE
Moramo prionuti poslu Djelovanja kojim sve sazrijeva, ne
zadovoljavajući se nikada onim što je već učinjeno. Na taj način — boreći se, stvarajući, pre¬oblikujući tvar u duh — pobjeđujemo vrijeme i prostor u našoj vlastitoj malenoj točci vremena i prostora. Zahvaljujući toj nemilosrdnoj borbi, na koju nas tjera nešto od nas
samih uzvišenije, naša smrt neće biti jalova, nego ćemo i svoj posljednji dah dati novim snagama koje dolaze za nama.

ŠUTNJA
Preostaju nam osnovna bitna pitanja: Odakle dolazimo? Kuda idemo?
Čovjek, poslije borbe, doseže vrhunac pokušaja. Više se ne bori niti ne viče: sazrijeva u šutnji, vječno, zajedno sa Svemirom. Kako jedan čovjek može postići potpuno sjedinjenje s Bezdanom? To se ne da riječima izreći. U dubokoj šutnji čovjek se uspinje znajući da usponu nema kraja.